Zvonko Budak

17/12/2025

Kako uživati u blagdanima kad si sam/a?

Lampice su se već pojavile po gradu, a u zraku se osjeti onaj poznati miris blagdana. Malo radosti, malo umora, malo pitanja: kako sve stići ove godine?

Netko će peći kolače u ponoć, netko planirati unaprijed, a netko odlučiti da će – prvi put – usporiti. Možda će se bor okititi zajedno s djecom uz smijeh i krive kuglice. Možda će se večera pojednostaviti. Možda će plan biti samo jedan: da bude mirno.

Blagdani ne traže savršenstvo. Traže prisutnost.
Toplu riječ. Malo reda u mislima, malo fleksibilnosti u planovima i puno nježnosti prema sebi.

Kad si samac ili samohrani roditelj, ponekad je najveći luksuz – odlučiti da ćeš ove godine uživati.
U sporom jutru bez žurbe, u kavi koja se pije do kraja, u improviziranoj večeri, u šetnji pod lampicama, u smijehu koji dođe nenajavljeno.

Možda će nešto biti kasnije, nešto jednostavnije, nešto drukčije nego inače.
I baš u tome je čar.

Ponekad je to sasvim dovoljan plan.

12/12/2025

*** Muškarac i žena, sami – i samo prijatelji? Da ili ne?

Znaš, često me pitaju: “Ali može li muškarac i žena, oboje samci, zaista biti prijatelji?” I svaki put se nasmijem, jer odgovor je – apsolutno, može.

Sjetim se jednog poslijepodneva prošlog ljeta u Vodicama. Sunce je polako tonulo iza starih borova uz obalu, a zrake su se probijale kroz guste grane, bacajući zlatne mrlje po kamenim klupama. Miris borovine miješao se s blagom slanoćom mora, a lagani povjetarac nosio je tihi šum valova koji su nježno udarali o obalu, gotovo poput prirodne melodije koja opušta i puni energijom.

Mara je donijela hladni sok od lubenice – prvi put sam ga tada pio. Slatka, osvježavajuća ljetna eksplozija u svakom gutljaju… svaki gutljaj bio je mali trenutak radosti koji te ispunjava iznutra. Sjedili smo na drvenoj klupi, gledali u more koje je zrcalilo narančasto-zlatne boje zalaska, i razgovarali o stvarima koje nas oblikuju: knjigama koje nas diraju, glazbi koja nas vraća u sjećanja, trenucima kada smo se osjećali izgubljeno, a opet nadahnuto.

Nije bilo napetosti, nije bilo skrivene namjere. Samo iskrena radost što smo se sreli u tom trenutku i prisutnost koja daje osjećaj sigurnosti. Smijali smo se glupostima, dijelili tihu suosjećajnost za teškoće koje smo prošli, a opet osjećali slobodu da budemo potpuno svoji. Bilo je to prijateljstvo koje grije iznutra, koje te puni energijom i mirnoćom, bez ikakve romantike, bez očekivanja.

Sve oko nas disalo je ljetom – šum valova, miris borova i soli, lagani povjetarac koji je igrao s našom kosom, zlatno sunce koje polako tonulo prema horizontu. Osjećaj je bio savršen: prisutnost, smijeh, iskrena povezanost, svaka sitnica postajala je posebna jer smo je dijelili.

Tada sam shvatila – prijateljstvo između muškarca i žene može biti jedno od najljepših i najiskrenijih iskustava u životu. To je prostor gdje možeš biti svoj, gdje te netko vidi i cijeni bez ikakvih uvjeta.

I sada te želim pitati – slažeš li se sa mnom? Mogu li ovakva prijateljstva biti toliko snažna, duboka i oslobađajuća, bez ikakve romantike? Jer ja to živim, osjećam i zahvalna sam za svakog prijatelja koji mi je upravo takvo svjetlo u životu.

11/12/2025

*** Tko u tvom životu vrijedi — a tko samo zauzima mjesto?

Jučer mi je Mara — znaš ona moja stara prijateljica, također samica, jaka kao stijena, a iznutra mekana kao duša — ispričala nešto što mi se odmah urezalo.

Kaže ona:

„Ulazim navečer u stan, spuštam torbu kraj vrata i uhvatim samu sebe kako razmišljam…
Tko su zapravo ljudi koji vrijede u mom životu?“

Ispričala mi kako je prošli tjedan bila na kavi s jednom „prijateljicom“.
Ta je pričala u jednom dahu — samo o sebi, svojim dramama, svojim krizama.
Mara se vratila doma potpuno prazna, kao da joj je netko isključio svu energiju.

A onda mi kaže:

„Par dana poslije, šetam uz jezero s drugom prijateljicom. Ne govorimo puno… ali vratim se kući smirena. Kao da me netko zagrlio, ne izvana, nego iznutra.“

I tu joj je sve postalo jasno.

„Ljudi koji vrijede ne trebaju da glumim čvrstu.
Ne gaze moje granice.
Čuju kad stanem u rečenici.
I razumiju kad mi treba tišina.“

Nasmijala se — onim svojim tihim, sigurnim smijehom:

„Više ne biram ljude iz potrebe. Biram ih kao što biram omiljeni k*t u svom domu — tamo gdje mi tijelo samo padne u mir, gdje ne moram ništa glumiti.“

I onda je dodala nešto što ću sigurno dugo nositi u sebi:

„Pravi ljudi te ne iscrpe.
Ne ispiju ti energiju.
Ne tjeraju te da se preispituješ.“

„Pravi ljudi ti vrate mir.
Vrate ti boju u lice.
I dišeš lakše nakon susreta, a ne teže.“

Pa je pogledala kroz prozor, u onaj kasnovečernji mrak, i rekla:

„Ako nakon druženja moram doći k sebi — to nije moj čovjek.
Biraj ljude koji te šire.
Ljude koji te vide.
Ljude zbog kojih se osjećaš živom, a ne potrošenom.“

A onda, svojom tipičnom jednostavnom mudrošću, zaključila:

„Jer mi, žene koje koračamo same, dobro znamo jedno… prava blizina nikada ne boli — ona te gradi.“

I znaš što? Mara je opet, kao i uvijek, pogodila u sridu.

11/12/2025

*** Ako tegle počnu nadmašivati ljude u tvom životu… je li to loše?“

Kasno navečer, kad se stan konačno primiri, sjednem u dnevni boravak i pogled mi padne na sve te tegle koje su se — ni sam ne znam kad — nakupile oko mene. Zelenilo lagano diše uz mene, kao tihi podsjetnik da nisam baš sam, iako živim sam.

Nekad sam vikendom imao kuću punu ljudi. Danas imam kuću punu biljaka.
I zapravo… dobro mi je tako.

Možda mi muškarci o tome ne pričamo naglas, ali biljke imaju moć vratiti te k sebi:
smire kad si rasut,
poslože prostor i misli,
daju ti ritam koji nisi ni znao da ti treba.

Koliko tegli ti imaš doma?
Ako je odgovor „više nego što bi priznao“, znaj — sasvim je u redu.

Jer biljke traže malo, a vraćaju puno:
svježinu, mir, mali ritual brige,
i onaj tihi osjećaj ponosa:
„Evo… nešto raste jer se ja brinem.“

Neki će reći da je to hobi, drugi da je terapija.
A ja ću ti reći ovo:

Ako su biljke prve koje pozdraviš ujutro,
ako tvoj stan miriše na zemlju i život,
ako te njihova prisutnost smiri nakon dugog dana…

Onda ih vrijedi imati — čak i kad ih je više nego ljudi.
Možda ti upravo one pomažu da ostaneš čvrst, ali i dovoljno mekan prema sebi.

I možda, samo možda, to nije loše.

10/12/2025

*** Dali je srijeda zapravo najveća prevara tjedna?

Jučer navečer sam se zadovoljno naslonio u fotelju, pustio da mi tišina ispuni stan i pomislio: “Dobro, početak tjedna je iza mene.” A onda me danas -sada - u srijedu ujutro dočekala ona poznata misao: vikend je još daleko, a ja već razmišljam što ću skuhati i kako ću sam sebi razbiti monotoniju dana.

Otvorim frižider i gledam u njega kao da će mi sam ponuditi rješenje. Hladan zrak me podsjeti da je vrijeme za jednostavan ručak — ništa spektakularno, ali dovoljno da me podsjeti da ne treba komplicirati. Dok se u lonacu lagano krčka kelj sa krumpirom, osjetim miris koji mi vraća osjećaj doma i sigurnosti.

Poslije ručka sjednem, uzmem knjigu ili zasjednem pred komp. Svjetlo kroz prozor polako se mijenja, a ja se nasmijem sam sebi jer shvatim da je srijeda zapravo mali petak prerušeni u običan dan. U toj tišini, između stranica knjige i zanimacije na kompu, pronađem malu pobjedu: dan je prošao, a ja sam ga ispunio sitnicama koje mi donose mir.

Pouka? Kad živiš sam, sitne nagrade, mirisi doma i malo humora čine da tjedan ne izgleda beskonačno. Srijeda je podsjetnik da si već na pola p**a i da je dovoljno pronaći male radosti da dan bude lakši.

Koja je tvoja sredina tjedna rutina?

10/12/2025

09/12/2025

*** - Oni koji žive sami – samci i same – znate li što drugi nikada neće doživjeti ovih dana?

Samci/samice, oduvijek me zanimalo kako vi provodite ove predblagdanske dane… jer iskreno, ja ih živim na svoj, pomalo neuredan, ali duboko iskren način.

Ponekad me uhvati tišina stana… ona tišina koja podsjeti da si sam. Ne nužno usamljen — samo sam. I u tim trenucima osjetim i težinu i ljepotu toga.
Skuham si nešto jednostavno, sjednem uz prozor i promatram kako se grad polako sprema za blagdane. I dok drugi jure, ja imam taj privilegij da se ne moram nikome pravdati za svoj ritam. Moj dan je moj, moja večer je moja, a moje misli… pa, one su katkad najglasnije društvo koje imam.

I znaš što sam shvatio?
Da samački život zna biti i ranjiv i veličanstven u isto vrijeme.
Uči te strpljenju.
Uči te prihvaćanju.
Uči te da si sam sebi dom.

Ponekad me preplavi toplina — jer osjetim koliko sam daleko stigao sam, bez fanfara, bez svjedoka, bez aplauza. I ponosan sam na to, iako to rijetko naglas kažem.

A ponekad me strefi smijeh… jer shvatim da u mom stanu nitko neće prigovoriti ako stavim lampice samo na jednu stranu, ili ako večer provedem u pidžami, gledajući nešto što bi drugi nazvali “bez veze”.
Ta mala sloboda — to je moj luksuz.

I možda je to ono što želim podijeliti s vama:
da blagdani za nas samce nisu ni bolji ni lošiji — samo su drugačiji.
Tiši. Dublji. Iskreniji.
I često mnogo hrabriji nego što itko misli.

A sad recite vi meni…
U čemu vi pronalazite svoj mir, svoju radost, svoj smisao u ovim danima?
Što je ono vaše malo, jednostavno, ali posebno — što vas drži, grije i vraća k sebi?

29/01/2025

*** Je li ovo priznanje i moj glas manjina?

U Novinarskom domu, na prigodnoj svečanosti kojoj su prisustvovali brojni veleposlanici i predstavnici različitih vjerskih zajednica, predsjednik Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, Armin Hodžić, uručio mi je Priznanje za dugogodišnju podršku nacionalnim manjinama i dosljedno izvještavanje o radu ove organizacije.

Ovo priznanje ne predstavlja samo osobnu čast, već i potvrdu važnosti kontinuiranog medijskog angažmana u promicanju prava, vidljivosti i kulturnog doprinosa nacionalnih manjina u Zagrebu. Dugogodišnje izvještavanje i podrška njihovim inicijativama doprinose jačanju međusobnog razumijevanja, uvažavanja i društvene kohezije.

Dodjela priznanja u prostoru Novinarskog doma, uz prisutnost diplomatskog zbora i vjerskih zajednica, dodatno naglašava značaj međunarodne i međuvjerske suradnje u izgradnji inkluzivnog društva. Upravo kroz transparentno i dosljedno informiranje stvaramo temelje za zajednicu u kojoj se različitosti ne samo prihvaćaju, nego i slave kao bogatstvo.

Ovaj trenutak motivira me da nastavim s istim žarom i profesionalnošću podržavati rad Koordinacije i svih nacionalnih manjina, jer svaka priča, svaka inicijativa i svaki kulturni doprinos zaslužuju da budu prepoznati i podijeljeni s javnošću.

02/01/2025

*** Jesmo li mi dokaz da sloboda ima okus zajedništva?

Tri prijatelja. Tri rute. Jedan stol u Zagrebu.

„Pa gdje si ti bio zadnjih mjesec dana?“ pita Amerikanac dok se baca na stolicu.
„Na Balkanu, naravno. Donio sam ti burek i miris čvaraka za uspomenu,“ smije se Bosanac, mašući papirom u kojem se nešto hrskavo krckalo.
Treći samo klima glavom, pola ozbiljan, pola smiješan: „Stol je spreman, ne dirajte ga dok ja ne odobrim!“

Nova godina? Pusti ga, kalendar neka čeka. Vremenske zone su se trudile napraviti kaos, ali nisu imale šanse protiv tri samca s jednom misijom: jesti, pričati i smijati se. Stol postaje mini summit – detalji s putovanja, nevidljivi za mailove, skriveni od Instagrama, izviruju iz svake priče, svake šale, svake uspomene.

Svi sami, ali nimalo usamljeni. Tri ritma, tri života, a sve što ih drži zajedno je stol, smijeh i apsolutna sloboda da se nitko ne mora praviti da je netko drugi.

Večera? Nije spektakl, ali razgovori su bili kino u 3D-u. „Sjećaš se one vožnje kad smo skoro završili u rijeci?“
„Ma da, ja sam mislio da je to kraj,“ smije se Amerikanac, dok Bosanac pljesne rukama: „A ja sam znao da ćeš preživjeti!“
Hrana je bila kulisa. Njihove priče, smijeh i mali konflikti – glavna predstava. I kad večer završi, svaka šala i svaka ozbiljna misao dokazuju jedno: udaljenosti i vremenske zone? Nula bodova protiv prijateljstva.

24/12/2024

*** Sretan Božić i Novu godinu!

Budi sam/a… ali ne sam/a u duši!
Uživaj u miru, osmijehu i omiljenom sladoledu.
Nova godina neka ti donese radost, avanture i hrabrost da osvajaš svoje snove – sa sladoledom u ruci, naravno.

27/11/2024

"PRIČE KOJE DIRAJU DUŠU I PJESME KOJE RAZVESELJUJU SRCE!"

Upravo smo završili čarobnu večer posvećenu našim ovogodišnjim laureatima Javnog natječaja za izbor najljepše kratke priče samohranih roditelja Republike Republike

Svečano uručenje nagrada bilo je prava rapsodija emocija, zahvaljujući nevjerojatnom Zboru umirovljenika Botinec (ZUB) koji nas je oduševio biranim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske. Ako ste mislili da samo umirovljenici pjevaju klapske pjesme, prevarili ste se – ovdje se pjevalo sve, od tamburice pa do modernih hitova!

Jedna baka iz zbora, nakon izvedbe, šapnula nam je: “Dijete, tko god ovo propusti, nek’ si odmah stavi podsjetnik za sljedeću godinu – takvog veselja više nema ni na televiziji!”

Naši laureati? Eh, oni su nam izmamili i suze i osmijehe. Od priče o tome kako je "kinder-jaje postalo svemirski brod" do toga kako se tata superheroj borio protiv perilice rublja – svaka priča bila je prava životna čarolija.

Ne, nećemo vam sve otkriti! Uskoro donosimo cijelu reportažu s ovog događaja, pa pripremite maramice i zalihe smijeha jer vas čekaju prava emocionalna putovanja kroz priče i pjesme koje ćete dugo pamtiti.

STAY TUNED, jer je ova večer dokaz da su samohrani roditelji heroji svakodnevnice, a uz ovakve trenutke, sve prepreke postaju lakše.

Koliko vas zanima koja je priča osvojila prvo mjesto?

25/11/2024

*** Sami, a potpuno prisutni – jeste li spremni?

Ako još niste, vrijeme je da sami osjetite čaroliju predblagdanskog Samobora. Šetnja gradskim trgom okićenim lampicama vodi vas u svijet blagdana, ali ja, sam sa svojim mislima, pravi spokoj pronalazim uz šetnju pored potoka Gradna. Uz mirni žubor vode i prizore prirode u zimskom ruhu, svaki korak donosi trenutak mira, introspektivnog užitka i potpune slobode.

Ne, prava avantura ne završava tu. “U prolazu” me čekaju nadaleko poznate samoborske kremšnite – savršeni mali slatki zagrljaj samo za mene. Lagane, kremaste i toliko savršene da ih doista možeš nazvati malim slatkim čudom. I dok ih kušam sam, svaki zalogaj postaje trenutak koji se pamti.

Ove predblagdanske dane iskoristite – ili se barem sami uputite – na kratki bijeg iz svakodnevice. Samobor vas zove: s toplinom, tradicijom i, naravno, s tanjurom kremšnita koje se pamte. I u toj jednostavnosti, u tihom koračanju uz Gradnu, osjećam što znači biti sam i istovremeno potpuno prisutan.