18/02/2022
💜📸
𝐋𝐔𝐓𝐀𝐉𝐔Ć𝐈 𝐅𝐎𝐓𝐎𝐆𝐑𝐀𝐅 Đ𝐔𝐑𝐎 𝐕𝐀𝐆𝐀
𝐊𝐨𝐠𝐚 Đ𝐮𝐫𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐯𝐚𝐠𝐚𝐨 𝐢𝐥𝐢 𝐟𝐨𝐭𝐤𝐚𝐨, 𝐭𝐚𝐣 𝐤'𝐨 𝐝𝐚 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐨 𝐮 𝐏𝐮𝐥𝐢
Ironija sudbine nadjenula je našem legendarnom Đuri nadimak Vaga, iako je ta vaga bila tek nadomjestak nedosanjanom snu - biti profesionalni fotograf i nositi naziv Foto Đuro. Đuro Pejčić (1936.- 2009.) kao klinac je u Rijeci žarko želio upisati školu za fotografa, ali kako u tome nije uspio tako se upisao u školu za popravljača vaga i utega. Kad je Đuro stigao u Pulu 1972. godine s vagama je već odavno bio na ti.
Nadimak Vaga kroz život ga je podsjećala na neostvareni san i to bi većinu nas bacalo u očaj. Ali ne i Đuru, prostodušnog čovjeka koji je život (od rodne Vojvodine do P**e, preko Kraljevice, Crikvenice, Rijeke i Zagreba, gdje je radio i kao tiskarski slagač slova) prihvaćao takvim kakvim je - vagao ga i snimao.
Po dolasku u Pulu kupio je prvu veliku staru vagu i pred trgovinom Borovo te pred kultnom "Televizijom" na križanju tadašnje Lenjinove i Adžijine naplaćivao vaganje za dinar. Stati na Đurinu vagu na ulici bio je svojevrsni ritual. Tako je Đuro postao dobri duh grada.
"Tko na zdravlje svoje polaže taj se često važe", glasila je Đurina reklama. Dok je u Puli bilo vojske, bilo je i puno posla. Vagali su se kod njega i turisti, ali cijenu nije dizao. Debelima bi "skinuo" pokoju kilu , a i ženama bi prilagodio kilažu da im uljepša dan. Priznao mi je to Đuro jednom kroz smiješak, pripaljujući cigaretu u bukinu iliti cigaršpicu. Eto, takva je kavalirčina bio naš Đuro.
Ali fotografiju nikad nije izbacio iz glave. Prihod od vage omogućio mu je kupnju prvih fotoaparata, Smene i Berete, potom Zorkija, a onda je na red stigla i legendarna Praktica. Učio je i od najboljih, od legendarnog Alojza Orela, bio je i član pulskog foto-kluba Jelen, gdje se upoznao s filmskom kamerom. S ponosom je bliskijim poznanicima pokazivao diplome iz 1977. o položenim ispitima za kino i foto amatera.
U razdobljima kad bi vaga bila na popravku, Đuro se posvećivao isključivo fotografiji. Kako mu je s vremenom tešku vagu bilo sve teže vući iz Doma "Alfredo Štiglić" na Verudi, tako je pod stare dane imao više "isprike" da se u grad uputi samo s fotićem. Na ulicama je portretirao prolaznike i kao marljivi kroničar bilježio zanimljive trenutke u gradu i okolici. Kao i s vagom, i pri fotografiranju je pazio na odnos s klijentima – ne bi slikao onoga tko neće, ženama bi uvijek dao vremena da si namjeste frizuru. Na mjesec bi trošio najmanje četiri filma. Iz tih se snimaka izrodila izložba 1.000 fotografija Đura Vage u galeriji Nemeš 2004. godine. Konačno je postao priznati Foto Đuro!
Jednom je Đuro za sebe rekao: „Mene svi znaju, ja sam gradski lero“. Nitko mu nije proturječio, iako je trebalo. Jer nije Đuro bio neki obješenjak, koji bi na sebe privlačio pažnju da bi zabavljao svjetinu. Đuro je bio dobri duh grada i istinski kroničar, zaljubljenik u Pulu i njene građane. (𝘡. 𝘚.)
