15/07/2026
Tog dana zora je bila moja i naša.
Brdo je to, uspon, ta planina Dinara, kote Drage i Crni Bunari
Bijela je bila u cik zore.
Pamtim plamen i krv na snijegu.
Pred očima su mi Kašić, Lakići i Ravni kotari.
Oko mene padali su Biokova sinovi, padali su naši dečki z bregova, padali pa se dizali.
A ja idem, s lijeve strane, kao duh iz pakla…, sijem, pa opet sijem, na nišanu mi Sejmeni
Po meni se ništa neće zvati.
Sva moja bol je u ramenima i prsima.
Jutra su mi postala tuđa, tuđi ljudi, tuđe ruke
Noći više nisu iste, svjetla grada privlače, mrzim zore, mrzim snijeg, sve mi je Bach draži.
Sve je kao isto,
a ništa više isto nije