05/11/2025
Kašić i Lakići
Nakon šest sati borbe na bunkeru, on i Đoja predali su smjenu Jakusu i Kozlinu.
Kiša granata padala je oko njih.
Do podruma je bilo tridesetak metara.
Trčali su pognuti, naslijepo, između eksplozija.
Zrak je bio gust, mirisao je na prašinu i barut.
Ulaz u podrum bio je kao ulaz u utrobu zemlje.
Teška vrata, vlaga, mrak.
Zidovi puni ogrebotina i natpisa — kredom, ugljenom, komadom cigle.
Ispisani nazivi postrojbi, naši i njihovi.
Jedno preko drugog.
„4. brigada“, „7. domobranska“, a ispod ćirilicom nešto što više nitko nije čitao.
Kao da su zidovi upamtili sve koji su ovdje bili.
U kutu je sjedio Šima.
Stasiti Dugopoljac, pomorac prije rata.
Pomiješan miris alkohola, duhana i prašine.
Pogled tvrd, ali u njemu mir koji se vidi samo kod ljudi što su prešli granicu straha.
„Ajd dobro, nedilje ti svete da ste živi došli,“ rekao je, ne dižući pogled.
Na podu su ležale prazne konzerve i komadi ustajalog kruha.
Po smeću su se kretale pantagane, debele i spore, kao da i one čekaju kraj.
Netko ih je gađao bocama, ali bi se uvijek vraćale.
Otvorili su SDO.
Konzerva, maslac, kruh, sok.
Sve hladno i tvrdo.
Šima zapali cigaretu i promrmlja:
„Bolje ovako nego mrtvi gladni.“
Nitko se ne nasmije.
Kad je završio, izvadio je bocu Badelova konjaka.
Bez riječi je pruži.
„Trgni, s nogu,“ rekao je tiho.
Gutljaj je pekao, ali je vraćao osjećaj da si još živ.
Đoja uze bocu, nasmije se i reče:
„S**a se jutros brijao na otvorenom.
Kad je počeo napad, pjena mu na licu, britva u ruci.
Stajao je kao kip dok ga Baraba nije oborio.“
Šima se nasmije kroz dim.
„Pizda mu materina, smrad se ukipio.“
Kratak smijeh, onaj rovovski, kad ne znaš jel’ smiješno ili strašno.
„Da su ga pogodili, bolje bi nam bilo nego da ga nosimo,“ doda Jakus.
„Idiote je težak ko vol.“
„Da je mršava, nego ranjen,“ kaže Šima i otpuhne dim.
Smijeh utihne.
Svi znaju da nije šala.
S**a je živ, ali da je ranjen, svi bi nastradali.
Paljba nije prestajala ni dan ni noć.
Kasnije, on je izašao van.
Trebao je mokriti.
Nije htio to raditi gdje spava.
Zrak je mirisao na dim, nebo bilo nisko.
Stao je na mali balkon i u tom trenutku čuo ispaljenje.
Ono tupo „bum“ što ti uđe u želudac prije nego ga razumiješ.
Instinkt — bacanje natrag niz stepenice.
Granata je pala točno tamo gdje je bio prije pet sekundi.
Prašina, dim, tišina.
Sve u sekundi.
Ležao je, pokušavao doći do daha.
Uši su mu zujale.
Šima ga je pogledao bezizražajno.
„Aj dobro je. Nije ti ništa.“
Kao da govori o vremenu.
Pružio mu bocu konjaka.
„Trgni.“
Toplina je prošla kroz tijelo.
Instinkt i sekunda — razlika između života i ničega.
Sutradan — snajperski napad.
Ležao je dva sata pod vatrom.
Zrak suh, prašina u ustima, znoj u očima.
Znaš da te netko gleda kroz nišan.
Čekaš da prestane.
Onda minobacači, trombloni, pa tenk iznad njih, po Kašiću.
Tlo se treslo.
Zemlja drhtala pod nogama kao da diše.
Linije su bile blizu.
Noću su se dovikivali.
Oni njih „ujo“, ovi njih „čejo“.
„Čejo! Di ste, čejeni?“
„Tu smo, ujo, nemoj da dolaziš blizu!“
Nekima smiješno, nekima ludost.
Onima koji su dulje bili tu — glupost.
Jer odaješ položaj.
Postaješ meta.
Mjesec dana prije, dvojica Slavonaca poginuli su na istom mjestu.
Snajper ih uzeo dok su bili na nuždi.
Kasnije su o njima pričali u Poličniku, kod Anđelka.
Pivo, tišina, iste rečenice koje se ponavljaju.
Kad netko kaže „na nuždi“, svi kimnu glavom.
Nitko ne pita dalje.
U Poličniku je bio mir koji nije mir.
Gostiona puna vojnika.
Sreo je tamo stare prijatelje iz škole i s tribine.
Lica promijenjena, pogledi isti.
S njima su bili i dečki s Juga, iz Dubrovnika.
Tamo je bilo primirje, ovdje vatra.
Pili su pivo i slušali priče.
Neki su se smijali, neki šutjeli.
Jakus je rekao:
„A jebi ga, čeka to i vas brzo — rotacija.“
Smijeh kratak, gorak.
Svi su znali da nije šala.
Kasnije, povratak u Rupulj.
Kuća stara, ali čvrsta.
Odmarali su tamo između smjena.
Dovoljno blizu da se vrate, dovoljno daleko da udahnu.
A ni tu nije bilo mira.
Četnici su znali tući i po tom području.
Granata bi pala negdje blizu, čaše bi zadrhtale, zidovi se zatresli.
Nitko nije reagirao.
Samo bi netko rekao:
„Daleko je to.“
A svi su znali da nije.
Gostiona „Ivona“ bila je na cesti kod Zelenog hrasta.
Mjesto gdje se svi putevi sretnu.
Tu je bila vojna policija, ulaz u ratnu zonu.
Ispod maslina, tik uz cestu, mjesto koje je davalo lažni osjećaj mira.
Pivo, dim, tišina.
Tu bi se našli vojnici iz svih krajeva — od Škabrnje do Velebita,
iz Splita, Sinja, Varaždina, Broda, Osijeka.
Ne za istim stolom, ali u istoj priči.
Nitko nije pitao tko je odakle.
Isti rat, različite uniforme.
Dalje prema sjeveru — Islam Latinski.
Iza njega Kula Stojana Jankovića.
U Kuli naše topništvo.
Vićanovu i ljudi, precizni, smireni.
Kad bi zapucali, sve bi zadrhtalo.
Stari kameni zidovi odjekivali bi pod zvukom granata.
Noću bi plamen iz cijevi obasjao toranj,
kao da se prošlost opet probudila.
Ispod brda, rat je trajao bez stanke.
Uvečer bi nebo pocrnilo,
a zvukovi s linije stizali do Rupulja.
Nikad prava tišina, samo razmak između detonacija.
To je bio kraj dana.
Kraj svake misli.
Samo čekanje — kad će opet.
